BEZ POČETKA I BEZ KRAJA

 Da.

Jedna od onih mojih misli...

Bez početka i kraja,

u dugi tuge

i raspršenih zvjezdica osjećaja.,

dok gledam i slušam

puna svega...

i pre puna.

Gdje je završio sretni miris žute kruške?

U podzemlju jauka i srušenih želja,

okaljanih blatom.

Svinje su pojele razastrte bisere.

Neminovno.

Dugo je trajalo.

I dok čekam pticu crvenog feniksa.,

utapam srebrne minute zlatnog sata,

onog mojeg,

divnog ručnog rada.

Misli su različite svake sekunde

i one se utapaju,

potopivši jedna drugu.

I dok gledam tvoju tugu,

koja se odbija o moje misli,

oštro,

kao valovi o stjene u studenom,

kraljica zime pruža svoje ledene pipke

koji smrzavaju ljudska srca.

Dok vapimo za ljetom

počinjemo zaboravljati toplinu,

sklopivši oči 

u ledenom zagrljaju zaborava.

Još negdje u daljini,

čujem poznat glas...

Bit će 

:"SUTRA JE NOVI DAN!"

Smiju se zelene vile,

na grančicama potučenih zumbula,

šapčući...

PROŠLA JE BABA S KOLAČIMA...

Negdje zaboravljene kućne vile,

ostavile su svoje ljuske

mada,

i cvijeće

kao podsjetnik naših duša...

Sve smo zamislili drugačije

ali...

evo., 

kako je tako je.

Idemo naprijed.

Gdje god nas to odvelo...

                      Marguitte Desteresido

                   23.4.2021.

                 21:37 P.M.

11 PUNIH GODINA

U pravu su., kada kažu da vrijeme liječi sve.

Nešto ide brže, a nešto pak ... sporije.

Mada sve na posljetku biva izliječeno...

Izbrisano...

Puno obrisa...

Prazno.

Susreti su različiti.

Često smo ih zamišljali.

Puno se o njima pitali.

A kada se dogode...

Tako su prokleto beznačajni.

A možda i nisu.

Negdje u nama čuči,

onaj mali, skupljeni čovjek...

na rubu trotoara.,

koji plače do smrti...

Da.

Ovo su trenuci oslobođenja.

Uvijek su nam govorili...

Izbacite., izbacite., izbacite iz sebe.

Budite asertivni.

Rješite se tereta.

Krenite dalje.

Sve će se riješiti.

I mi smo u to povjerovali.

I tako smo napravili.

U ovom trenutku imam potrebu za slatkim.

Slano, pa slatko.

Slano, pa slatko.

I tako u nedogled.

Tijelo se pretvara u posudu za zatrpavanje osjećaja.

I kažu...

Da.... Slatko je ljubav.

Prvo namiri osjećaj.

Onda nastavi pisati.

Umiri osjećaj.

Ispuni osjećaj.

Popuni osjećaj.

Nadomjesti osjećaj.

U biti....

Nikako da shvatiš... da si potpun.

Bez ispunjavanja.

Samo što izbacuješ osjećaj,

to ne znači da moraš puniti tijelo drugim osjećajem.

Možda je ipak to taj.,

onaj koji ti je u ovom trenutku potreban.

Onaj prema samome sebi.

Šta? I tu si zakazao?

Ne. Nisi.

To su samo tvoje misli.

I dok drugi to čine u sebi.,

ti to činiš na ovaj način.

Ti si poseban.,

isto kao i svatko drugi na ovoj planeti.

Zato....

često se sjećaš... ljudi, koji su ti značili.

I oni se sjećaju tebe.

Na svoj način.

Nije bitno.

Ti si se promjenio.

I oni su se promjenili.

I dok pišeš ove redove,

ti znaš,

da ih nitko neće razumjeti.,

osim tebe.

Ili hoće.,

mada, nije te briga.

Nagledao si se ljudskih nepravda.

I ova je bila jedna od tih.

Mada.

Ti si se promjenio.

Kako je to moglo izgledati tako prazno,

pitaš se...

Vrtiš film unatrag.

Onih par izgovorenih riječi.

Onda shvatiš ono ...."Ooo....(i stanka)

(zato što ti pozdravljaš)

I pitaš se ... a što je to značilo?

Na kraju shvatiš da je trebala biti podjebancija...

Mada....

Nije uspjela biti...

zato jer si progovorio,

a iz tebe je izašao drugi čovjek... druga energija,

ona koju je vrijeme stvorilo.

Postao si stranac,

a i tebi je osoba postala stranac

jer...

prošlo je 11 punih godina.

Svaka misao u tom trenutku bila je potpuno van mjesta.

Postali smo stranci.

I kao stranac priupitaš drugog stranca neku bedastu stvar.

Taj ti odgovori.

I kažeš:"Ciao."

I to je to.

Dan kada su nekad značajni... postali totalno beznačajni.

Smiješno i suludo.

Mada tako.

Sve jednom prođe i završi,

tako je završilo i to.

A ti?

Ti, ostaješ čovjek bez pitanja.

jer je vrijeme odgovorilo na svakog od njih.

Ovo će biti pjesma bez slike,

jer su je riječi obojale pastelnim bojama sjećanja...

Bilo je to davno,

davno...

davno.

Više se ničeg ne sjećam.

Do nekog drugog isječka iz života u beskonačnosti...

Sunenergy Marguitte Desteresido

GOSPODARICA PRAZNINE

Ovo su riječi, bez stihova.

Fraze u rebusima.

Izričaj jedne tuposti,

nakon krika palog brašna.

Praznina.

Sjećanja pometaju hodnike boli.

Što dalje?.

Pitamo se.

Visoke svećenice, oblijeću podsvjesni um.

Životne enciklopedije, o njima ne daju nikakvo saznanje.

Dok čekam da zakon privlačenja odgonetne kod imena,

dugački pramenovi platinaste kose štite mi leđa.

Mali krznati ljubimac u noći poskočio je od straha.

Bilo je kao da mu je netko prišao, a on se smrtno uplašio.

Još jedan rođendan je prošao.

Tvoj, moj, dječji i drugi...

Ovo je stih jednog rođendana.,

onog tvog najljepšeg poklona... na katove.

Tvog i mog.

Dog si ga otpakiravao,

plavetnilo tvog oka blještalo je kao u djeteta iskricom sreće.

Sjećam se.

Mada...

Okrenimo novi list.

Svega je bilo i bit će.

New age, novo doba ili vječni život.

Sve treba pričekati.

Odraditi.

I mi smo odradili svoje.

A, jednom...

ćemo proživjeti lijepo

ili možda čak živjeti.

Bit će to jednom.

Zapamti.

Svi koji idu,

jednom se nađu.

Treba proživjeti tupost

i izbaciti je na površinu.

I živjeti život bez želja.

Isprazniti um.

Isto kao i tijelo.

Dok se ono ne stopi sa granama lišća.

Nije to strašno.

Ne boj se.

Ponekad je strašnija tvoja realnost.

Pitaš me koja?

Ona koju trenutno živiš....

Marguitte Desteresido

11.01.2021.

SPOZNAJA DOBRA I ZLA

I onda kad saznamo

...

sve o svima

...

tupe boli u prsima,

plača,

tuge,

hladnoće,

živimo.

Ne znamo do kad.

Nije nit bitno.

Bitno je da djelimo,

a

da 

svijet 

upija 

dok može...

od nas.

Riječi su ponekad nedostatne

da opišu osjećaj spoznaje.

Praznine i oslobođenja.

Letimo lagani,

nesalomljivi,

krilima leptira,

krećemo prema suncu

gdje se spajamo

s

izvorom

. . .

Marguitte Desteresido

13.7.2019.

7:47 A.M.

NOVA ZEMLJA

Negdje u kantunu tvoga srca,
postoji mala ljubav.
Ona se tamo skrila,
osjećajući se podrezanih krila.
Dok veljača lupa u prozor,
ispijam jutarnju kavu,
pored peći koja se upalila nije.
Zapečen dimnjak, kao oznaka zapečenih odnosa,
iz trodimenzionalne vizije jednog mog predsna,
panoramski sam ugledala kroz kuću ljudskih života u ovoj kući.
Sve su točke bile trule,
ostala je samo moja koja je bljeskala crvenom svjelošću.
I dok kroz šutnju sebi razjašnjavam odnose,
osjećam svoj nepokolebljiv mir,
koji je nadišao granice tuge,
i granice objašnjavanja.
Lebdim negdje gdje je odavno sve već jasno.
Kao da su se moji korjeni spojili putu ka izvoru.
Ostaje pokoja sitna želja za lakiranim noktima
i osmjeh koji proizlazi iz srca,
ondje su napokon spojene sve boje,
pa i ona tvoja.


Marguitte Desteresido
2.veljače 2019. 
5:41 A.M.

ROĐENDANSKI DAR

Prijateljstvo - zahtjevi, prohtjevi i obveze.

Kreativnost - tuga, neaktivnost, hladnoća.

Veze - obveze, sila, razdražljivost, smetnja, nedostatak slobode.

Ljubav - mitska istina satkana u sitnicama.

Otkucavaju tako sati.

Čitam redak svoga prijatelja.

Osjećam da razmišlja negdje u nešto.

Život kao slaganje ili priprema za tapak u "Sveti gral"?

Prolazi mi kroz glavu,

pitanje kolege s posla.

Smijem se sama sobom,

a unutra neka tuga.

Ona koju drugi ne vide.

Predobra je moja gluma.

Dani ovosvjetskog godišnjeg odmora,

prolaze u traženju samoće,

one tišine meditacije koja donosi istinu.

Isto kao što promatranje donosi rezultate.

Nepoduzimanje isto tako.

Smjenjuju se lica poznatih i tek upoznatih.

Sve su to samo siluete,

ovog života koji je suviše apsurdan da bih ga nazvala realnim.

I dok tako plutam u nekom osjećaju tuge i zadovoljstva,

sve više osjećam 

okus ISTINE.

Ne brine me brzina.

Ona za sobom nosi bore života

i 20 mačaka koji čekaju toplu ruku i topao dom.

Dok stara baka plete vuneni snježni đemper,

negdje daleko u prošlosti moje vizije budućnosti,

osjećam njenu mudrost i mir,

koju sam poželjela,

davno, davno,

kao 

ROĐENDANSKI DAR.

Marguitte Desteresido

29.12.2018.   19:56 P.M.

BILA JEDNOM JEDNA BOL ...

Bila jednom jedna bol,
jedna osoba,
jedno tijelo,
koje je osjećalo neku bol
i dugo ju je gajilo.
Nije više za nju marilo.
Možda je u njoj i uživalo.
Možda ga je zabavljala.
Možda ga je tješila.
Možda mu je zaokupljala misli.
Možda sve više nije bilo bitno.
Možda djela koja nisu ugledala pravu svjetlost dana,
na kraju su se utapala u toj boli.
Možda su sve kuće,
i svi prostori irealni,
i blago onima koji misle da su stvarni.
Ti,
upravo ti,
još uvijek imaju onaj neki smisao,
da je život taj i jedini.
A mi,.....?
Ostajemo mi.
Sa milion potpomognutih duša,
koje su se izdigle iz prašine,
i možda u nju ponovno neke i ušle.
Sa djelima "ludih"
duša,
koje nikad nisu uspjeli shvatiti.
Njihova bol je ostala zakopana u njihovim djelima.
I dok neprobuđeni žive neke svoje živote,
nekolicina živi kroz maglu,
onog nečeg što trenutno uspiju opipati,
izdvojiti,
smisleno,
u ovom ludom rasulu,
bezdana i rastrešenih duša,
po ovoj jadnoj zemlji,
kojoj kiša napaja pore koje guše njen opstanak.



Marguitte Desteresido
13.12.2018.
10:05 A.M.

INSPIRACIJA

Sto ljudi i čudi.
Život jednog trenutka,
izbija na površinu,
staro prijateljstvo
zajedništva u dualnosti,
u pisanju,
u skupljanju iskustava drugih ljudi
kroz vlastitu prizmu.
Šarolikost nepodnošljivog dana,
radi živosti duha,
nemirnog poput mene,
u crno-bijelom filmu
one istinske ljepote,
koju dijelimo u razumijevanju.
I dok dijelimo misli,
udaljeni kilometrima,
znam da znaš što znači ovaj
CRNO BIJELI SVIJET.

Marguitte Desteresido
8.10.2018.  21:12 P.M.

MORALNI ZAKONI

Gledam biće koje je izgubilo sebe,
ono koje je stvorilo pakao ljudima
koje je izabralo za suživot,
bolest onima koji nisu izdržali,
koje je okrutno prema životinjama,
neprijateljski raspoloženo prema ljudima,
agresivno,
ono koje vrijeđa ljude,
zavidno na tuđem uspjehu,
ponižavački nastrojeno prema svima koji imaju "ono nešto".,
do čega to biće nije došlo.
Bez pravih prijatelja,
crvena lica puna bijesa,
od jutra do mraka.
.........
Planeta Zemlja je velika.
Miješajući svijet,
upoznaju se takvi likovi,
koji se izgube u masi,
u povremenim kratkim druženjima s ljudima.
Noseći masku radoholičara,
pokušavaju se uklopiti u svijet radi prisilna suživota.
Maštaju o pustom otoku u samoći,
gdje nitko neće moći usporediti njihova nedostignuća
i gdje će se osjećati kao da posjeduju svijet,
čekajući kraj jer nisu znali živjeti život u zajednici.
Taj će kraj dočekati,
sa rasnom životinjom čistokrvnih papira,
koja će izgledati krvoločno i dostojanstveno,
mada nikad neće znati,
da ona ima ono SRCE,
kojeg su odabrali kao razlog,
jer drugima nisu znali dati ljubav
koju je "životinja" dala
nesebično njima.

MJESEČEVA PROJEKCIJA

Noćas je otvorila svoju večer,
mjesečeva divna projekcija.
Dok veže na nebu haljinu iz snova,
srebrne zvijezde slažu kockice našeg života.
Počele su sitno blještati,
kao prvi plamičci u peći,
dajući život djelu
koje sprema svoju veličanstvenost.
I dok prolazimo život,
kao u velu magle,
zaštićeni ljepotom postojanja i bivanja,
tirkizno plave i zelene boje,
uveseljavaju našu maštu i stvaralaštvo.
Hodamo kroz svijet
i zapažamo detalje,
koje nosimo u srcu, dok se stapaju u djela.
Gledamo vijesti,
a ne čujemo ishod,
životinje nas vole jer ne vezujemo ljubav.
Uvijek smo isti,
upravo onakvi,
kakvi zaista jesmo...

Marguitte Desteresido
1.9.2018.   23:45 P.M.

8 KAT

Petar pan i crvenkapica,
otvorili su mi vrata.
Ti od mene, moj prijatelj i ja,
igrali smo se sigurni u stanu
na osmom katu.
Gledala sam zavjese kako viore kroz prozor,
bilo je strašno visoko,
kao da se nevera spremala vani.
Moj osjećaj sigurnosti u stanu bio je pomiješan sa strahom visine i vjetra,
koji je bjesomučno lupao zavjese,
koje su kroz mali otvor viorile kroz prozore odškrinutih prozora terase.
Skrenula sam pogled u sobu.
Ti si ležala u toploj sobi, pokrivena dekom.
Priupitah te da li ti je hladno.
Odgovorila si da nije i da ti je dobro.
Još jednom si došla da se pozdraviš sa mnom.
Nedostaješ mi.
Još su svježa sjećanja svega.
Čujem te nekad.
Govoriš kako se već slabo sjećaš događaja iz djetinjstva
i tvoje majke.
Pitala sam te puno toga prije no što si otišla.
Kao da sam znala da će brzo doći vrijeme.
Jedino što nisam uspjela naučiti su one tvoje dobre šalše,
kako si me ti naučila da ih zovem.
Prisjetim se ponekad kad kuham,
kad bih željela,
a ne znam kako proizvesti,
baš taj okus.
Uvijek je rano,
kada netko koga volimo mora ići.
Ti si izdržala mnogo.
Život te nije mazio.
Vjerujem da su tvoji teški odabiri,
bili izbori duhovne osnove.
Mada,
bila si posebna.
Ja,
toliko riječita,
nikad ti to nisam uspjela reći.
I da se vratiš,
ostali bismo isti ljudi.
To su jednostavno naši karakteri.
Pitam se...
Što li znači onaj san?
Zašto baš 8 kat?
Što si mi time željela reći?



Marguitte Desteresido
Posvećeno mojoj dragoj noni
31.8.2018.
11:00 A.M.

SUSRET SA EGOM

Iza kulisa duboko nesvjesnih,
odigravaju se razni mentalni igrokazi.
Izmišljene priče da bi spustili sugovornika,
prigovaranja,
omalovažavanja i vrijeđanja,
hrana su za ego neprobuđenih
dok se poistovjećuju sa identitetom kojeg su prigrlili kao svojim.
Klaunovske farse ljudi kojima nikad nije dovoljno stvari,
s obzirom da su prazni dušom,
koju su negdje putem izgubili
ili je nikad izvornu u sebi nisu prepoznali.
Razni su stupnjevi nezrelog ega,
onaj još niži - VIKANJE.
Koji smjer zauzeti?
Nereagiranje na nezreo ego najbolji je lijek
dozivanja istine kod bića koja ne prepoznaju vlastitu istinu.
Drugim riječima ono se zove oprost.
Prozrijeti istinu i doprijeti do zdravog razuma,
osnovna je bit svakog čovjeka.
Stalni prigovori su znak,
da je najveći neprijatelj takvog ega
upravo sadašnji trenutak - odnosno sam ŽIVOT.
Ego uživa da dokazuje da DRUGI GRIJEŠE.
Prigovaranje je u službi ega a ne promjene.
EGO NE ŽELI PROMJENU
JER U SUPROTNOM NEBI MOGAO NASTAVITI SA ŽALJENJEM.
Uvijek osluškujmo riječi.
Tada ćemo znati da li su one samo glas
koji je ustaljen OBRAZAC ponašanja,
dok ne dođemo do svijesti koja je u pozadini.
Onog trenutka kad postanemo svjesni ega,
to više neće biti onaj stari obrazac
jer je ego do tada bio NESVJESTAN.
SVJESNOST I EGO NEMOGU DA KOEGZISTIRAJU.


Marguitte Desteresido
31.8.2018.   10:16  A.M.

TAJNE LIVADE BESPUĆA

Gledam dim kako spontano teče u nebo.
Počinjem ga promatrati.
I energija spontano teče prema svom izvoru
Pozitivno pozitivnim,
Negativno - negativnim.
Nadahnuće je posvuda.
Treba ga primijetiti,
Doživjeti,
Te naposljetku manifestirati.
Nakon niza teških razmatranja,
Uviđamo ljepotu jednostavnih stvari,
Kako prirode,
Tako i ljepote u ljudima,
Te na taj način vježbamo
Ovaj puta pozitivan izbor.
Naši anđeli vodiči,
Grle nas u nesebičnoj ljubavi
Onda kada smo najtužniji.
Njihove poruke primamo iznenadnom pjesmom koju započinjemo vrtiti u glavi
Ili stihom kojeg pročitamo negdje slučajno.
Treba samo povezati znakove,
I krenuti za onim....
Gdje čeznemo biti.


Marguitte Desteresido
24.8.2018.  8:07 A.M.

BUJICA RIJEČI

Bolest modernog vremena,
razvila je bujicu riječi.
Onih,
kao na traci.,
u opažanju života drugih ljudi.
Dok tražim predah da odmorim mozak,
opažam šarolikost ljudi.,
od onih koji mnogo šute,
preko onih koji mnogo pričaju,
do ljudi koji su prazni i površni.
Tu su i nedokučivi, sumnjivi.
Izolacija u modernom društvu,
postala je uobičajen stil života.
Napuštene žene,
što od suživota sa krivim ljudima i životnim lekcijama u njima,
što od prirode života,
povukle su svoje mentalne poteze preživljavanja svakodnevice.
Postavši tračare i kokoške,
gube svoju privlačnost.
Velike su oči u svijetu osude drugih.
Energija trošena uludo,
stvara prazan svijet života,
koji je već odavno izgubio svoj smisao.
I dok preskačemo zapreke mentalnih mreža,
ljudi osjećaju svoju bol.
Susrećući se sa istinom,
koju sami sebi nemogu priznati,
poistovjećujući se sa svojim bolestima,
kojih su se primili,
kao opravdanja za njihov opstanak.
Nesretni muškarci,
koji su na posljetku samo ljudi,
obilaze svijet kao košnicu,
gubeći minute zlatnog sata,
u praznim kafanskim pričama.
Skandalima postalih dvorskih luda
ili drugim riječima poremećenim sociopatima,
hrane se jedni,
dok drugi gube svoj život u ludilu teatra gluposti.
Zloba, pokvarenost i nadmetanje,
čine život apsurdno smiješnim
u odnosima koje nazivaju prijateljstvom.

Marguitte Desteresido
23.8.2018.  17:51 P.M.

BRAK IZ KORISTI, POSAO RADI DUŽNOSTI

Praznina nastaje neslušanjem srca.
Zatomljavanjem  želja,
iz ego razuma,
koji para dijelove ljudskih bića
kada pristaju prodati svoju dušu.
Nesigurnost i nedostatak samopouzdanja,
rezultati su neslušanja našeg unutarnjeg bića,
koje je dalo prednost slušanju drugih
jer je izgubilo sebe.
Razina neuspjelih ciljeva, dovodi do srama,
osjećaja manje vrijednosti,
radi nedostatka hrabrosti
da krenemo našim vizijama najvišeg ostvarenja.
U carstvu apsurda komunikacije,
nižu se besramni i grubi klaunovi kamena srca.
Oni su posljednja stavka jednog bića,
koje ih susreće da bi probudilo start naših atletskih nebeskih staza.
Ljuljajući se u svijetu bez obličja,
gledamo prosječne koji se smatraju uspješnima,
glupi potpomažu još gluplje,
zarađujući na tuđim idejama,
kiteći se tuđim perjem.
Žive u carstvu neukusa,
kupujući stil od istančanih duša,
prikazujući te iste neprikladnima ovom svijetu.
Duše se potom izdvajaju.
One sve vide i osjećaju.
Ponekad otupljuju tražeći društvo sebi sličnih,
kojih naizgled ima sve manje,
jer se skrivaju u plastu sijena,
negdje daleko
na slobodi postojanja.

Marguitte Desteresido
23.8.2018.  17:11 P.M.

DUHOVNJACI

Imala sam dugo simpatiju prema jednoj poznanici,
danas je mogu samo tako nazvati.
Toliko veličine i vrijednosti,
pripisah joj tijekom naših druženja.
Najčudnije od svega,
bilo je kada sam primijetila da sav osobni život,
bijaše kod nje, zadržan za sebe,
do trenutka minijaturnog otvaranja njena svijeta.
Ulaz u taj svijet bijaše jako malen,
skučen,
a skučena bijahu i zbivanja nakon.
Vrijednosti su pale onog trenutka kad je trebalo
vrednovati vrijednosti.
Na posljetku se ispostavilo,
da osoba nedovoljno vrednuje druge,
a previše sebe.
Uz sve to,
kao da i nije bilo dovoljno,
prikazuje dobiveno ništavnim i nekvalitetnim.
Spoj cijelog kruga dogodio se
kada je lažan prijatelj stupio u taj krug.
Materijalno radi materijalnog.
Posao radi posla.
Druženje radi posla.
I na posljetku....
Lažno druženje i
MASKE.
I na kraju,
sve se to svodi na
POSTOJE LI PRAVI MUDRI DUHOVNJACI I UČITELJI?
Dalaj Lama i Osho...
Stvarnost ili iluzija?

Marguitte Desteresido
18.8.2018.         16:18 P.M.

LAŽNI PRIJATELJI

Svi smo mi u jednom trenutku u životu,
imali osjećaj da pored sebe imamo jednog od pravih prijatelja.
Međutim,
nije uvijek baš tako.
Čudni spektar kola glavama tih naših "navodnih" prijatelja,
koji nas gledaju drugačijim očima.
Oni su u stanju izazvati ljubomoru,
radi toga što su našu vezanost pretvorili u simpatiju preko mjere.
Oni je barem tako prikazuju,
svojim novim partnerima,
od kojih očekuju,
da ih nikad neće napustiti,
izmišljajući nešto gdje bi dobili na važnosti.
I dok tako hodamo kroz svijet,
bivamo obogaćeni još jednim novim iskustvom,
gdje znamo,
da ono što nismo dobili u djetinjstvu,
više nikad ne možemo dobiti,
gdje naša krv ostaje samo naša,
a gluma ostaje samo gluma,
koja pada,
onog trenutka,
kad pokažemo pravu ljubav prema prijatelju.
PHILIA LJUBAV.,
ona se tako zove.
Lijepo je njeno ime.
Mada malo njih zna njen značaj.
I dok zatvaramo stranicu jednog lažnog prijateljstva,
otvaramo se univerzumu,
za nešto ljepše i bolje.

Marguitte Desteresido
18.8.2018.  15:27 P.M.

JELA BEZ DUŠE

U valici pjene od mora,
sjedim za stolom
u carstvu jela bez duše.
Šareni tanjuri dozivaju svojim mirisom,
bjele se plahte pretjerane čistoće,
sve je u neredu nabacano
u vojničkom zovu nečije duše,
koja na posljetku nije nit tvoja.
Diktatura tvojih predaka,
zauzela je mjesto tvom mozgu.
Mene je ispila.
Nedostatak volje
i čekići koji lupkaju po mojoj glavi rano ujutro,
daju mi znak života,
onog kojeg jučer nisam imala.
Ležeći i sjedeći negdje u tvom prostoru,
za tvojim tv rasporedom.
Dok mrmljaš nešto sasvim tvoje,
ne obazirem se,
moja je duša prazna,
odlazim na počinak.
Sanjam grozan san.
Neke priče sasvim tvoje,
prolaze kroz spektar univerzuma,
pokazujući ishod tvojih nevrotičnih nabadanja riječima.
Dok me pitaš koji će biti ishod pravde,
tješim te pozitivnim mislima.
I dok se bjele papiri na stolu,
skup bedastoća, nepromišljenosti i gramzivosti,
naplaćuje danak bezobziru i hladnoći prema ljudskom rodu.
I kao moja završna poznata rečenica...
Kolo sreće se okreće.,
zavrti ponovno krug,
mada nakon ispravnih djela.


Marguitte Desteresido
18.8.2018.   6:37 A.M.

IGRA BROJEVA

Neprospavana noć,
donosi svježinu,
gledam na sat i razmišljam,
razasuta je paleta brojeva...
545,550,555.
Kao šareni bomboni,
oni pričaju svoju priču.
Simbolika brojeva
i skrivena značenja njihove vizije,
dolaze da donesu poruku.
Svaka satnica ima značaj i značenje.
Anđeli na taj način komuniciraju sa nama.
Osjećaj reda i discipline,
doveo je do broja 545,
gdje su se otvorile dječačke raskoši razigranosti.
Dodirnuli smo tipku koja je spojila našu bit,
sa onim što bismo zapravo trebali raditi.
Najbitniji u svemu je osjećaj.
Osjećaj da radimo onako kako treba,
i sve teče...
Razvijajući sebe, u samoći,
kroz kontakt i komunikaciju,
stižemo do točke reda.
Slažemo sve po svojoj mjeri.
Astrološki utjecaji još jednom crtaju,
svoje blješteće utjecaje zvijezda
na nebeskoj paleti,
našeg virtuelnog ekrana.
Sklad srca i želja za skladom.
Razumijevanje sebe i ostalih.
Savršena kontrola reakcija.
Lebdeći energijom,
dodirujem sklad univerzuma.



Marguitte Desteresido
16.8.2018.    6:05 A.M.

PRAZNA KUĆA

Ostala je samo olupina,
od ovog života,
koji je nekad imao žar ulaska u ovaj prostor,
gdje se osjećao miris ručka,
gdje su zvonili telefoni,
gdje su dogovori padali,
gdje se ponekad doživjelo ugodnih iznenađenja.
Sada, kuća zjapi prazna.
Neodređeni mirisi toplog ljetnog popodneva,
njišu zavjese od končastih resica.
Razbijena letvica od prozora,
daje takt vjetru,
dok u kući nikog nema.
Čak je i pas miran,
kao da ga nema.
Miran i star.
Stopio se s podom, po boji.
On više niti ne laje.
Sretan je ujutro kad me vidi,
mada bježi kad ti ulaziš.
Psi osjete nemir.
Ne vole agresiju.
Vole svoje vlasnike i čak ih odabiru.
On je odabrao mene.
Mir koji je mir srca,
zavladao je i tim bićem,
koje je doživjelo svašta od čovjeka,
od neljubavi preko maltretiranja.
Kad bi sudbina pisala karmu,
tvoja nebi za deset života bila otplaćena.
Svjesno zlo nije nikad dobro.
Jednom sam ti rekla da
bar pokušaš gledati ljude iz drugačije perspektive.
Svako ljudsko biće ima pozitivne osobine.
Ukoliko se baziramo na njima,
osoba nam zna pružiti mnogo.
Ukoliko je gledamo kao anđela,
ona za nas i postaje anđeo.
Nisi slušao.
Možda nisi mogao.
Blato je sve dublje,
a samo prsti su još na pomolu.
Dok su ljetni cvrčci utihnuli,
slušam zvukove koji su nekad bili život.

Marguitte Desteresido
3.8.2018.    15:33 P.M.