od ovog života,
koji je nekad imao žar ulaska u ovaj prostor,
gdje se osjećao miris ručka,
gdje su zvonili telefoni,
gdje su dogovori padali,
gdje se ponekad doživjelo ugodnih iznenađenja.
Sada, kuća zjapi prazna.
Neodređeni mirisi toplog ljetnog popodneva,
njišu zavjese od končastih resica.
Razbijena letvica od prozora,
daje takt vjetru,
dok u kući nikog nema.
Čak je i pas miran,
kao da ga nema.
Miran i star.
Stopio se s podom, po boji.
On više niti ne laje.
Sretan je ujutro kad me vidi,
mada bježi kad ti ulaziš.
Psi osjete nemir.
Ne vole agresiju.
Vole svoje vlasnike i čak ih odabiru.
On je odabrao mene.
Mir koji je mir srca,
zavladao je i tim bićem,
koje je doživjelo svašta od čovjeka,
od neljubavi preko maltretiranja.
Kad bi sudbina pisala karmu,
tvoja nebi za deset života bila otplaćena.
Svjesno zlo nije nikad dobro.
Jednom sam ti rekla da
bar pokušaš gledati ljude iz drugačije perspektive.
Svako ljudsko biće ima pozitivne osobine.
Ukoliko se baziramo na njima,
osoba nam zna pružiti mnogo.
Ukoliko je gledamo kao anđela,
ona za nas i postaje anđeo.
Nisi slušao.
Možda nisi mogao.
Blato je sve dublje,
a samo prsti su još na pomolu.
Dok su ljetni cvrčci utihnuli,
slušam zvukove koji su nekad bili život.
Marguitte Desteresido
3.8.2018. 15:33 P.M.
Nema komentara:
Objavi komentar