jedna osoba,
jedno tijelo,
koje je osjećalo neku bol
i dugo ju je gajilo.
Nije više za nju marilo.
Možda je u njoj i uživalo.
Možda ga je zabavljala.
Možda ga je tješila.
Možda mu je zaokupljala misli.
Možda sve više nije bilo bitno.
Možda djela koja nisu ugledala pravu svjetlost dana,
na kraju su se utapala u toj boli.
Možda su sve kuće,
i svi prostori irealni,
i blago onima koji misle da su stvarni.
Ti,
upravo ti,
još uvijek imaju onaj neki smisao,
da je život taj i jedini.
A mi,.....?
Ostajemo mi.
Sa milion potpomognutih duša,
koje su se izdigle iz prašine,
i možda u nju ponovno neke i ušle.
Sa djelima "ludih"
duša,
koje nikad nisu uspjeli shvatiti.
Njihova bol je ostala zakopana u njihovim djelima.
I dok neprobuđeni žive neke svoje živote,
nekolicina živi kroz maglu,
onog nečeg što trenutno uspiju opipati,
izdvojiti,
smisleno,
u ovom ludom rasulu,
bezdana i rastrešenih duša,
po ovoj jadnoj zemlji,
kojoj kiša napaja pore koje guše njen opstanak.
Marguitte Desteresido
13.12.2018.
10:05 A.M.
Nema komentara:
Objavi komentar