BEZ POČETKA I BEZ KRAJA

 Da.

Jedna od onih mojih misli...

Bez početka i kraja,

u dugi tuge

i raspršenih zvjezdica osjećaja.,

dok gledam i slušam

puna svega...

i pre puna.

Gdje je završio sretni miris žute kruške?

U podzemlju jauka i srušenih želja,

okaljanih blatom.

Svinje su pojele razastrte bisere.

Neminovno.

Dugo je trajalo.

I dok čekam pticu crvenog feniksa.,

utapam srebrne minute zlatnog sata,

onog mojeg,

divnog ručnog rada.

Misli su različite svake sekunde

i one se utapaju,

potopivši jedna drugu.

I dok gledam tvoju tugu,

koja se odbija o moje misli,

oštro,

kao valovi o stjene u studenom,

kraljica zime pruža svoje ledene pipke

koji smrzavaju ljudska srca.

Dok vapimo za ljetom

počinjemo zaboravljati toplinu,

sklopivši oči 

u ledenom zagrljaju zaborava.

Još negdje u daljini,

čujem poznat glas...

Bit će 

:"SUTRA JE NOVI DAN!"

Smiju se zelene vile,

na grančicama potučenih zumbula,

šapčući...

PROŠLA JE BABA S KOLAČIMA...

Negdje zaboravljene kućne vile,

ostavile su svoje ljuske

mada,

i cvijeće

kao podsjetnik naših duša...

Sve smo zamislili drugačije

ali...

evo., 

kako je tako je.

Idemo naprijed.

Gdje god nas to odvelo...

                      Marguitte Desteresido

                   23.4.2021.

                 21:37 P.M.

11 PUNIH GODINA

U pravu su., kada kažu da vrijeme liječi sve.

Nešto ide brže, a nešto pak ... sporije.

Mada sve na posljetku biva izliječeno...

Izbrisano...

Puno obrisa...

Prazno.

Susreti su različiti.

Često smo ih zamišljali.

Puno se o njima pitali.

A kada se dogode...

Tako su prokleto beznačajni.

A možda i nisu.

Negdje u nama čuči,

onaj mali, skupljeni čovjek...

na rubu trotoara.,

koji plače do smrti...

Da.

Ovo su trenuci oslobođenja.

Uvijek su nam govorili...

Izbacite., izbacite., izbacite iz sebe.

Budite asertivni.

Rješite se tereta.

Krenite dalje.

Sve će se riješiti.

I mi smo u to povjerovali.

I tako smo napravili.

U ovom trenutku imam potrebu za slatkim.

Slano, pa slatko.

Slano, pa slatko.

I tako u nedogled.

Tijelo se pretvara u posudu za zatrpavanje osjećaja.

I kažu...

Da.... Slatko je ljubav.

Prvo namiri osjećaj.

Onda nastavi pisati.

Umiri osjećaj.

Ispuni osjećaj.

Popuni osjećaj.

Nadomjesti osjećaj.

U biti....

Nikako da shvatiš... da si potpun.

Bez ispunjavanja.

Samo što izbacuješ osjećaj,

to ne znači da moraš puniti tijelo drugim osjećajem.

Možda je ipak to taj.,

onaj koji ti je u ovom trenutku potreban.

Onaj prema samome sebi.

Šta? I tu si zakazao?

Ne. Nisi.

To su samo tvoje misli.

I dok drugi to čine u sebi.,

ti to činiš na ovaj način.

Ti si poseban.,

isto kao i svatko drugi na ovoj planeti.

Zato....

često se sjećaš... ljudi, koji su ti značili.

I oni se sjećaju tebe.

Na svoj način.

Nije bitno.

Ti si se promjenio.

I oni su se promjenili.

I dok pišeš ove redove,

ti znaš,

da ih nitko neće razumjeti.,

osim tebe.

Ili hoće.,

mada, nije te briga.

Nagledao si se ljudskih nepravda.

I ova je bila jedna od tih.

Mada.

Ti si se promjenio.

Kako je to moglo izgledati tako prazno,

pitaš se...

Vrtiš film unatrag.

Onih par izgovorenih riječi.

Onda shvatiš ono ...."Ooo....(i stanka)

(zato što ti pozdravljaš)

I pitaš se ... a što je to značilo?

Na kraju shvatiš da je trebala biti podjebancija...

Mada....

Nije uspjela biti...

zato jer si progovorio,

a iz tebe je izašao drugi čovjek... druga energija,

ona koju je vrijeme stvorilo.

Postao si stranac,

a i tebi je osoba postala stranac

jer...

prošlo je 11 punih godina.

Svaka misao u tom trenutku bila je potpuno van mjesta.

Postali smo stranci.

I kao stranac priupitaš drugog stranca neku bedastu stvar.

Taj ti odgovori.

I kažeš:"Ciao."

I to je to.

Dan kada su nekad značajni... postali totalno beznačajni.

Smiješno i suludo.

Mada tako.

Sve jednom prođe i završi,

tako je završilo i to.

A ti?

Ti, ostaješ čovjek bez pitanja.

jer je vrijeme odgovorilo na svakog od njih.

Ovo će biti pjesma bez slike,

jer su je riječi obojale pastelnim bojama sjećanja...

Bilo je to davno,

davno...

davno.

Više se ničeg ne sjećam.

Do nekog drugog isječka iz života u beskonačnosti...

Sunenergy Marguitte Desteresido

GOSPODARICA PRAZNINE

Ovo su riječi, bez stihova.

Fraze u rebusima.

Izričaj jedne tuposti,

nakon krika palog brašna.

Praznina.

Sjećanja pometaju hodnike boli.

Što dalje?.

Pitamo se.

Visoke svećenice, oblijeću podsvjesni um.

Životne enciklopedije, o njima ne daju nikakvo saznanje.

Dok čekam da zakon privlačenja odgonetne kod imena,

dugački pramenovi platinaste kose štite mi leđa.

Mali krznati ljubimac u noći poskočio je od straha.

Bilo je kao da mu je netko prišao, a on se smrtno uplašio.

Još jedan rođendan je prošao.

Tvoj, moj, dječji i drugi...

Ovo je stih jednog rođendana.,

onog tvog najljepšeg poklona... na katove.

Tvog i mog.

Dog si ga otpakiravao,

plavetnilo tvog oka blještalo je kao u djeteta iskricom sreće.

Sjećam se.

Mada...

Okrenimo novi list.

Svega je bilo i bit će.

New age, novo doba ili vječni život.

Sve treba pričekati.

Odraditi.

I mi smo odradili svoje.

A, jednom...

ćemo proživjeti lijepo

ili možda čak živjeti.

Bit će to jednom.

Zapamti.

Svi koji idu,

jednom se nađu.

Treba proživjeti tupost

i izbaciti je na površinu.

I živjeti život bez želja.

Isprazniti um.

Isto kao i tijelo.

Dok se ono ne stopi sa granama lišća.

Nije to strašno.

Ne boj se.

Ponekad je strašnija tvoja realnost.

Pitaš me koja?

Ona koju trenutno živiš....

Marguitte Desteresido

11.01.2021.

SPOZNAJA DOBRA I ZLA

I onda kad saznamo

...

sve o svima

...

tupe boli u prsima,

plača,

tuge,

hladnoće,

živimo.

Ne znamo do kad.

Nije nit bitno.

Bitno je da djelimo,

a

da 

svijet 

upija 

dok može...

od nas.

Riječi su ponekad nedostatne

da opišu osjećaj spoznaje.

Praznine i oslobođenja.

Letimo lagani,

nesalomljivi,

krilima leptira,

krećemo prema suncu

gdje se spajamo

s

izvorom

. . .

Marguitte Desteresido

13.7.2019.

7:47 A.M.

NOVA ZEMLJA

Negdje u kantunu tvoga srca,
postoji mala ljubav.
Ona se tamo skrila,
osjećajući se podrezanih krila.
Dok veljača lupa u prozor,
ispijam jutarnju kavu,
pored peći koja se upalila nije.
Zapečen dimnjak, kao oznaka zapečenih odnosa,
iz trodimenzionalne vizije jednog mog predsna,
panoramski sam ugledala kroz kuću ljudskih života u ovoj kući.
Sve su točke bile trule,
ostala je samo moja koja je bljeskala crvenom svjelošću.
I dok kroz šutnju sebi razjašnjavam odnose,
osjećam svoj nepokolebljiv mir,
koji je nadišao granice tuge,
i granice objašnjavanja.
Lebdim negdje gdje je odavno sve već jasno.
Kao da su se moji korjeni spojili putu ka izvoru.
Ostaje pokoja sitna želja za lakiranim noktima
i osmjeh koji proizlazi iz srca,
ondje su napokon spojene sve boje,
pa i ona tvoja.


Marguitte Desteresido
2.veljače 2019. 
5:41 A.M.

ROĐENDANSKI DAR

Prijateljstvo - zahtjevi, prohtjevi i obveze.

Kreativnost - tuga, neaktivnost, hladnoća.

Veze - obveze, sila, razdražljivost, smetnja, nedostatak slobode.

Ljubav - mitska istina satkana u sitnicama.

Otkucavaju tako sati.

Čitam redak svoga prijatelja.

Osjećam da razmišlja negdje u nešto.

Život kao slaganje ili priprema za tapak u "Sveti gral"?

Prolazi mi kroz glavu,

pitanje kolege s posla.

Smijem se sama sobom,

a unutra neka tuga.

Ona koju drugi ne vide.

Predobra je moja gluma.

Dani ovosvjetskog godišnjeg odmora,

prolaze u traženju samoće,

one tišine meditacije koja donosi istinu.

Isto kao što promatranje donosi rezultate.

Nepoduzimanje isto tako.

Smjenjuju se lica poznatih i tek upoznatih.

Sve su to samo siluete,

ovog života koji je suviše apsurdan da bih ga nazvala realnim.

I dok tako plutam u nekom osjećaju tuge i zadovoljstva,

sve više osjećam 

okus ISTINE.

Ne brine me brzina.

Ona za sobom nosi bore života

i 20 mačaka koji čekaju toplu ruku i topao dom.

Dok stara baka plete vuneni snježni đemper,

negdje daleko u prošlosti moje vizije budućnosti,

osjećam njenu mudrost i mir,

koju sam poželjela,

davno, davno,

kao 

ROĐENDANSKI DAR.

Marguitte Desteresido

29.12.2018.   19:56 P.M.

BILA JEDNOM JEDNA BOL ...

Bila jednom jedna bol,
jedna osoba,
jedno tijelo,
koje je osjećalo neku bol
i dugo ju je gajilo.
Nije više za nju marilo.
Možda je u njoj i uživalo.
Možda ga je zabavljala.
Možda ga je tješila.
Možda mu je zaokupljala misli.
Možda sve više nije bilo bitno.
Možda djela koja nisu ugledala pravu svjetlost dana,
na kraju su se utapala u toj boli.
Možda su sve kuće,
i svi prostori irealni,
i blago onima koji misle da su stvarni.
Ti,
upravo ti,
još uvijek imaju onaj neki smisao,
da je život taj i jedini.
A mi,.....?
Ostajemo mi.
Sa milion potpomognutih duša,
koje su se izdigle iz prašine,
i možda u nju ponovno neke i ušle.
Sa djelima "ludih"
duša,
koje nikad nisu uspjeli shvatiti.
Njihova bol je ostala zakopana u njihovim djelima.
I dok neprobuđeni žive neke svoje živote,
nekolicina živi kroz maglu,
onog nečeg što trenutno uspiju opipati,
izdvojiti,
smisleno,
u ovom ludom rasulu,
bezdana i rastrešenih duša,
po ovoj jadnoj zemlji,
kojoj kiša napaja pore koje guše njen opstanak.



Marguitte Desteresido
13.12.2018.
10:05 A.M.