sjedim za stolom
u carstvu jela bez duše.
Šareni tanjuri dozivaju svojim mirisom,
bjele se plahte pretjerane čistoće,
sve je u neredu nabacano
u vojničkom zovu nečije duše,
koja na posljetku nije nit tvoja.
Diktatura tvojih predaka,
zauzela je mjesto tvom mozgu.
Mene je ispila.
Nedostatak volje
i čekići koji lupkaju po mojoj glavi rano ujutro,
daju mi znak života,
onog kojeg jučer nisam imala.
Ležeći i sjedeći negdje u tvom prostoru,
za tvojim tv rasporedom.
Dok mrmljaš nešto sasvim tvoje,
ne obazirem se,
moja je duša prazna,
odlazim na počinak.
Sanjam grozan san.
Neke priče sasvim tvoje,
prolaze kroz spektar univerzuma,
pokazujući ishod tvojih nevrotičnih nabadanja riječima.
Dok me pitaš koji će biti ishod pravde,
tješim te pozitivnim mislima.
I dok se bjele papiri na stolu,
skup bedastoća, nepromišljenosti i gramzivosti,
naplaćuje danak bezobziru i hladnoći prema ljudskom rodu.
I kao moja završna poznata rečenica...
Kolo sreće se okreće.,
zavrti ponovno krug,
mada nakon ispravnih djela.
Marguitte Desteresido
18.8.2018. 6:37 A.M.
Nema komentara:
Objavi komentar