razvila je bujicu riječi.
Onih,
kao na traci.,
u opažanju života drugih ljudi.
Dok tražim predah da odmorim mozak,
opažam šarolikost ljudi.,
od onih koji mnogo šute,
preko onih koji mnogo pričaju,
do ljudi koji su prazni i površni.
Tu su i nedokučivi, sumnjivi.
Izolacija u modernom društvu,
postala je uobičajen stil života.
Napuštene žene,
što od suživota sa krivim ljudima i životnim lekcijama u njima,
što od prirode života,
povukle su svoje mentalne poteze preživljavanja svakodnevice.
Postavši tračare i kokoške,
gube svoju privlačnost.
Velike su oči u svijetu osude drugih.
Energija trošena uludo,
stvara prazan svijet života,
koji je već odavno izgubio svoj smisao.
I dok preskačemo zapreke mentalnih mreža,
ljudi osjećaju svoju bol.
Susrećući se sa istinom,
koju sami sebi nemogu priznati,
poistovjećujući se sa svojim bolestima,
kojih su se primili,
kao opravdanja za njihov opstanak.
Nesretni muškarci,
koji su na posljetku samo ljudi,
obilaze svijet kao košnicu,
gubeći minute zlatnog sata,
u praznim kafanskim pričama.
Skandalima postalih dvorskih luda
ili drugim riječima poremećenim sociopatima,
hrane se jedni,
dok drugi gube svoj život u ludilu teatra gluposti.
Zloba, pokvarenost i nadmetanje,
čine život apsurdno smiješnim
u odnosima koje nazivaju prijateljstvom.
Marguitte Desteresido
23.8.2018. 17:51 P.M.
Nema komentara:
Objavi komentar