VRIJEME SRPA

Dok sam bila dijete,
primijetila bih svako toliko da ljudi odlaze na pokope.
To se vrijeme utišalo dugi niz godina.
Vrijeme je odmicalo.
Otišla je moja nona.
Nisam ni sama znala kako će to biti nakon nje.
Ona je uvijek bila prisutna.
Nisam željela vjerovati da je to moguće.
Onda...
Nakon plača, pokušala sam živjeti i ne misliti.
Jednom sam je susrela u snu, gdje me je dozivala,
u svojoj dugoj noćnoj spavačici. Bijeloj.
Njen mi je glas odzvanjao nekoliko dana.
Kao da sam premotavala vrpcu snimke,
slušala sam, ponovno i ponovno.
Hladnoća na mom licu,
nije dala boli da pokaže svjetlo dana.
Kad stigne noć i kad svi idu na spavanje,
ponekad krenu suze,
ponekad rano ujutro.
Nema se smisla žaliti drugima.
Oni vide ono što žele.
Suosjećaju, mada bol nije manja.
Ona tinja lagano,
zajedno sa razumijevanjem.
Danas je razumijem.
Razumijem sve ono što prije nisam.
Voljela bih samo da sam je više puta zagrlila
i rekla joj da je volim.
Ljudi uvijek znaju to nešto, kada više nije potrebno.
Proći će jednom i to, mada,
ostaje hladnoća,
ona koja je bila preveliki udarac, da bismo razumjeli druge.
Nepravda.
Bol.
I opet hladnoća.
Vidim što se okolno događa.
Vidim i kao da gledam film.
Moj najveći stup, pretvara se u mudrost,
gdje suze više nisu potrebne,
gdje je pepeo postao gen potpunosti,
gdje znamo da svi idemo jednom,
nije bitno kada.
Valjda onda kada nam dosadi ova zbilja,
materijalizam,
ispunjene želje ili nedostignuti ciljevi.
Veliki zagrljaj pun ljubavi šaljem svom genu.
On će zauvijek ostati nešto što je dalo život mom životu.

Marguitte Desteresido
26.7.2018.  6:28 A.M.

google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0